Evropa je kontinent koji zauzima zapadni dio Evroazije i u potpunosti je na sjevernoj hemisferi, odnosno većim dijelom unutar istočne hemisfere. Izraz "kontinent" obično podrazumijeva fizičku geografiju velike kopnene mase s potpunim ili gotovo potpunim vodenim okruženjem na njenim granicama. Međutim, granica Evrope i Azije donekle je proizvoljna i nedosljedna po toj definiciji zbog djelomičnog naslanjanja na Ural i Kavkaz, a ne zbog niza djelomično spojenih vodenih puteva, što je 1715. predložio kartograf Herman Moll.[3]
Te vodene granice idu od turskih moreuza do gornjeg toka Oba, gdje se ta rijeka ulijeva u Arktički okean. Granica između Evrope i Azije mijenjana je nekoliko puta od svoje prve koncepcije iz vremena klasične antike kao niz rijeka, mora i moreuza za koje se vjerovalo da se protežu do nepoznate udaljenosti istočno i sjeverno od Sredozemnog mora, bez uključivanja bilo kojih planinskih lanaca.
Sadašnja podjela Evroazije na dva kontinenta odražava kulturološke, jezičke i etničke razlike između Istoka i Zapada, koji se razlikuju po spektru osobina, a ne po oštroj razdijelnoj liniji. Geografska granica između Evrope i Azije ne slijedi nikakve državne granice i sada slijedi samo nekoliko vodenih površina. Turska je transkontinentalna zemlja koja je u cijelosti odvojena vodom, dok su Rusija i Kazahstan samo dijelom odvojeni vodenim tokovima. Prema sadašnjoj konvenciji, Gruzija i Azerbejdžan transkontinentalne su zemlje u kojima su planine potpuno zamijenile vodene puteve kao prirodna granica između kontinenata.
Na klimu Evrope uveliko utječu tople atlantske struje, koje ublažavaju zime i ljeta na većem dijelu kontinenta, čak i na geografskim širinama na kojima su klimatski uvjeti u Aziji i Sjevernoj Americi hladni. Dalje od mora vidljivije su sezonske razlike. Politički, Evropa je podijeljena na pedesetak nezavisnih država, od kojih je Rusija najveća i najmnogoljudnija s približno 39% učešća u površini (evropski dio Rusije) i 15% učešća u stanovništvu. S druge strane, Vatikan je i po broju stanovnika i po površini njena najmanja država.
Godine 1949. osnovano je Vijeće Evrope s idejom objedinjavanja Evrope u postizanju zajedničkih ciljeva. Daljnje evropsko objedinjavanje dovelo je do formiranja Evropske unije (EU) kao zasebnog političkog entiteta, koja je negdje između konfederacije i federacije.[7] Evropsa unija nastala je u zapadnoj Evropi, ali se širi prema istoku od raspada Sovjetskog Saveza 1991. Valuta većine zemalja Evropske unije, euro, najčešće se koristi među Evropljanima, a Šengenska zona EU-a ukida graničnu i imigracijsku kontrolu između većine država članica Unije.
Rimsko Carstvo, a s njim i hrišćanstvo, ujedinilo je veliki dio evropskog kontinenta s težištem na Sredozemlju.Za vrijeme pada Rimskog Carstva, Evropa je ušla u dugo razdoblje promjena koje je proizišlo iz onoga što historičari nazivaju "Velikom seobom naroda". Bilo je brojnih upada i seoba među Gotima, Vandalima, Hunima, Francima, Anglima, Saksonicma, Slavenima, Avarima, Bugarima, a kasnije i Vikinzima, Pečenezima, Kumanima i Madžarima. Renesansni mislioci poput Petrarke ove događaje će kasnije nazvati "mračnim dobom".[50]
Izolirane samostanske zajednice bile su jedino mjesto za zaštitu i sakupljanje prethodno prikupljenih pisanih znanja. Osim ovog, vrlo malo pisanih djela iz područja literature, filozofije, matematike i drugih dostignuća iz klasičnog razdoblja je sačuvano u Zapadnoj Evropi, iako su bili sačuvani na istoku, u Bizantijskom Carstvu.[51]
Dok je Rimsko Carstvo na zapadu nastavilo opadati, rimske tradicije i rimska država ostale su snažne u pretežno grčkom govornom istočnom dijelu rimskog carstva, poznatom i kao Bizantijsko Carstvo. Tokom većeg dijela svoga postojanja, Bizantijsko Carstvo je bilo najmoćnija ekonomska, kulturna i vojna sila u Evropi. Car Justinijan I predsjedavao je prvim zlatnim dobom u Konstantinopolju: uspostavio je pravni zakonik (Justinijanov zakonik) koji čini osnovu mnogih modernih pravnih sistema, finansirao izgradnju Haja Sofije i stavio hrišćansku crkvu pod državnu kontrolu. Ponovo je osvojio Sjevernu Afriku, južnu Španiju i Italiju.[52]Ostrogotsko Kraljevstvo koje je nastojalo sačuvati rimsku kulturu i usvojiti njene vrijednosti, kasnije je promijenilo kurs i postalo protivnik Konstantinopolja. Zbog toga je Justinijan 30 godina vodio rat protiv Ostrogota i uništio veći dio gradskog života u Italiji, a poljoprivredu sveo na egzistencijalnu poljoprivredu.[53]
Od 7. vijeka nadalje, Bizantinci i susjedno Sasanidsko Carstvo bili su oslabljeni zbog dugotrajnih, viševjekovnih i učestalih Bizantijsko-perzijskih ratova, muslimanski Arapi počeli su vojnički upadati u historijsko rimsko područje, zauzimajući Levant i Sjevernu Afriku i čineći upade u Malu Aziju. Sredinom 7. vijeka nakon muslimanskog osvajanja Perzije, islam je proširio na područje Kavkaza.[54] Tokom narednih vijekova muslimanske snage zauzele su: Kipar, Maltu, Krit, Siciliju i dijelove južne Italije.[55]
Između 711. i 726. godine, Omajadski halifatosvojio je Visigotsko kraljevstvo, koje je okupiralo Iberijsko poluostrvo i Septimaniju (jugozapadna Francuska). Neuspješna druga opsada Konstantinopolja 717-718 (717. godine) oslabila je dinastiju Omajada i smanjila njihov ugled. Omajadi su tada poraženi od franačkog vođe Karla Martela u bici kod Poitiersa 732, čime je okončan njihov napredak prema sjeveru. U udaljenijim dijelovima sjeverozapadne Iberije i srednjih Pirineja muslimanske vojne snage nisu dospjele. Ovdje su postavljeni temelji hrišćanskih kraljevina Asturija, Leon i Galicija, odakle će započeti ponovno osvajanje Iberijskog poluostrva. Međutim, nije bio učinjen nikakav koordinirani pokušaj izbacivanja Maura. Hrišćanska kraljevstva su uglavnom bila usredotočena na svoje vlastite borbe za vlast. Kao rezultat toga, rekonkvista je trajala više od 800 godina, u kom razdoblju će se dugački popis vladara Alfonsoa, Sanchosa, Ordoñosa, Ramirosa, Fernandosa i Bermudasa podjednako boriti protiv svojih hrišćanskih suparnika i protiv muslimanskih okupatora.
Jedna od najvećih prijetnji tokom mračnog doba bili su Vikinzi, norveški moreplovci koji su vršili racije, silovanja i pljačke širom zapadnog svijeta. Mnogi su Vikinzi poginuli u bitkama u kontinentalnoj Evropi, a 844. godine izgubili su mnoge ratnike i brodove u borbi protiv kralja Ramira I od Asturije na sjeveru Španije.[56] Nekoliko mjeseci kasnije, druga vikinška flota zauzela je Sevilju, samo da bi malo kasnije bili poraženi sa velikim gubicima.[57] 911. Vikinzi su napali Pariz, a Franci su odlučili dati kralju vikinga Rollou zemlju uz obalu La Manchea u zamjenu za mir. Kasnije je ova zemlja dobila ime po staronordijskom "Normandija" (bosanski: sjevernjaci). Norveški doseljenici postali su poznati kao Normani, te su usvojili francusku kulturu i jezik i postali francuski vazali. Normani su 1066. krenuli u osvajanje Engleske u prvoj uspješnoj vojnoj invaziji preko engleskog kanala još od rimskih vremena.[58]
Za vrijeme mračnog doba Zapadno Rimsko Carstvo je palo pod kontrolu raznih plemena. Germanska i slavenska plemena uspostavila su svoja područja nad Zapadnom i Istočnom Evropom. Na kraju su se franačka plemena ujedinila pod Klodvigom I. Klodvig je 507. porazio Vizigote u bici kod Vouilléa, pogubivši kralja Alarika II i osvojivši južne dijelove Galije za Franke. Njegova osvajanja postavila su temelj Franačkom kraljevstvu. Karlo Veliki, franački kralj iz dinastije Karolinga, koji je osvojio veći dio Zapadne Evrope, papa ga je 800. godine pomazao "svetim rimskim carem". To je 962. godine dovelo do osnivanja Svetog Rimskog Carstva, koje je s vremenom postalo rasprostranjeno u njemačkim kneževinama Srednje Evrope. Karlo Veliki je na taj način udario temelje jedne nove, Zapadne Evrope, čije središte više nije bilo u Rimu. Međutim, Evropa ostaje rascjepkana zbog pokušaja njemačkih careva Svetog Rimskog Carstva da prošire svoju vladavinu na ostatak kontinenta. Riječ Evropa se gubi, a umjesto nje preovladava pojam hrišćanski svijet i jedinstveni poduhvati u tom smislu (Krstaški ratovi, katedrale).
Visoki i Kasni srednji vijekNational Geographic Atlas of the World (7. izd.). Washington, DC: National Geographic. 1999. ISBN978-0-7922-7528-2. "Europe" (str. 68–69); "Asia" (str. 90–91): "A commonly accepted division between Asia and Europe ... is formed by the Ural Mountains, Ural River, Caspian Sea, Caucasus Mountains, and the Black Sea with its outlets, the Bosporus and Dardanelles."
^Kim Covert (2011). Ancient Greece: Birthplace of Democracy. Capstone. str. 5. ISBN978-1-4296-6831-6. Ancient Greece is often called the cradle of western civilization. ... Ideas from literature and science also have their roots in ancient Greece.
^Ricardo Duchesne (2011). The Uniqueness of Western Civilization. Brill. str. 297. ISBN978-90-04-19248-5. The list of books which have celebrated Greece as the "cradle" of the West is endless; two more examples are Charles Freeman's The Greek Achievement: The Foundation of the Western World (1999) and Bruce Thornton's Greek Ways: How the Greeks Created Western Civilization (2000)
^εὐρύς, Henry George Liddell, Robert Scott, A Greek-English Lexicon, on Perseus.
^Michael A. Barry: "L'Europe et son mythe : à la poursuite du couchant", u: Revue des deux Mondes (novembar / decembar 1999), str. 110; ISBN978-2-7103-0937-6
^Microsoft Encarta Online Encyclopaedia 2007. Europe. Arhivirano s originala, 28. 10. 2009. Pristupljeno 27. 12. 2007.
^Falconer, William; Falconer, Thomas. Dissertation on St. Paul's Voyage, BiblioLife (BiblioBazaar), 1872. (1817.), p. 50, ISBN1-113-68809-2These islands Pliny, as well as Strabo and Ptolemy, included in the African sea
^Histories 4.38. C.f. James Rennell, The geographical system of Herodotus examined and explained, Volume 1, Rivington 1830, p. 244
^Franxman, Thomas W. (1979). Genesis and the Jewish antiquities of Flavius Josephus. Pontificium Institutum Biblicum. str. 101–102. ISBN978-88-7653-335-8.
^W. Theiler, Posidonios. Die Fragmente, vol. 1. Berlin: De Gruyter, 1982, fragm. 47a.
^Geographia 7.5.6 (ed. Nobbe 1845, vol. 2, p. 178) Καὶ τῇ Εὐρώπῃ δὲ συνάπτει διὰ τοῦ μεταξὺ αὐχένος τῆς τε Μαιώτιδος λίμνης καὶ τοῦ Σαρματικοῦ Ὠκεανοῦ ἐπὶ τῆς διαβάσεως τοῦ Τανάϊδος ποταμοῦ. "And [Asia] is connected to Europe by the land-strait between Lake Maiotis and the Sarmatian Ocean where the river Tanais crosses through."
^Norman F. Cantor, The Civilization of the Middle Ages, 1993, ""Culture and Society in the First Europe", pp185ff.
^Peter Simon Pallas, Journey through various provinces of the Russian Empire, vol. 3 (1773)
^Douglas W. Freshfield, "Journey in the Caucasus", Proceedings of the Royal Geographical Society, Volumes 13–14, 1869.Cited as de facto convention by Baron von Haxthausen, Transcaucasia (1854); review Dublin University Magazine
^E.M. Moores, R.W. Fairbridge, Encyclopedia of European and Asian regional geology, Springer, 1997, ISBN978-0-412-74040-4, p. 34: "most Soviet geographers took the watershed of the Main Range of the Greater Caucasus as the boundary between Europe and Asia."
^42.7–41.5 ka (1σ CI).Katerina Douka et al., A new chronostratigraphic framework for the Upper Palaeolithic of Riparo Mochi (Italy), Journal of Human Evolution 62(2), 19 December 2011, 286–299, doi:10.1016/j.jhevol.2011.11.009.
^Foster, Sally M., Picts, Gaels, and Scots: Early Historic Scotland. Batsford, London, 2004. ISBN0-7134-8874-3
^Gerard Friell; Peabody Professor of North American Archaeology and Ethnography Emeritus Stephen Williams; Stephen Williams (2005). Theodosius: The Empire at Bay. Routledge. str. 105. ISBN978-1-135-78262-7.
^Corbishley, Mike. Illustrated Encyclopedia of Ancient Rome. str. 82.
^Martin, Michael (2017). City of the Sun: Development and Popular Resistance in the Pre-Modern West. str. 146.
^Hunter, Shireen; et al. (2004). Islam in Russia: The Politics of Identity and Security. M.E. Sharpe. str. 3. (..) It is difficult to establish exactly when Islam first appeared in Russia because the lands that Islam penetrated early in its expansion were not part of Russia at the time, but were later incorporated into the expanding Russian Empire. Islam reached the Caucasus region in the middle of the seventh century as part of the Arab conquest of the Iranian Sassanian Empire.
^Kennedy, Hugh (1995). "The Muslims in Europe". In McKitterick, Rosamund, The New Cambridge Medieval History: c. 500 – c. 700, pp. 249–272. Cambridge University Press. 052136292X.
^Whitton "Society of Northern Europe" Oxford Illustrated History of Medieval Europe p. 134
^thumb|200px|desno|Gainty and Ward Sources of World Societies str. 352
^William J. Duiker; Jackson J. Spielvogel (2010). The Essential World History. Cengage Learning. str. 330. ISBN978-0-495-90227-0. Pristupljeno 20. 1. 2013. The Byzantine Empire also interacted with the world of Islam to its east and the new European civilization of the west. Both interactions proved costly and ultimately fatal.
^Ronald Findlay (2006). Eli Heckscher, International Trade, And Economic History. MIT Press. str. 178–179. ISBN978-0-262-06251-0. Pristupljeno 20. 1. 2013. These Christian allies did not accept the authority of Byzantium, and the Fourth Crusade that sacked Constantinople and established the so-called Latin Empire that lasted until 1261 was a fatal wound from which the empire never recovered until its fall at the hands of the Ottoman Turks in 1453 (Queller and Madden 1997).
^Robert Browning (1992). The Byzantine Empire (Revised Edition). CUA Press. str. 253. ISBN978-0-8132-0754-4. Pristupljeno 20. 1. 2013. And though the final blow was struck by the Ottoman Turks, it can plausibly be argued that the fatal injury was inflicted by the Latin crusaders in 1204.
^Cornelia Golna (2004). City of Man's Desire: A Novel of Constantinople. Go-Bos Press. str. 424. ISBN978-90-804114-4-9. Pristupljeno 20. 1. 2013. 1204 The Fourth Crusade sacks Constantinople, destroying and pillaging many of its treasures, fatally weakening the empire both economically and militarily
^John Powell (2001). Magill's Guide to Military History: A-Cor. Salem Press. ISBN978-0-89356-015-7. Pristupljeno 20. 1. 2013. However, the fifty-seven years of plunder that followed made the Byzantine Empire, even when it retook the capital in 1261, genuinely weak. Beginning in 1222, the empire was further weakened by a civil war that lasted until 1355. ... When the Ottomans overran their lands and besieged Constantinople in 1453, sheer poverty and weakness were the causes of the capital city's final fall.
^Dale T. Irvin (10. 1. 2002). History of the World Christian Movement: Volume 1: Earliest Christianity To 1453. Continuum International Publishing Group. str. 405. ISBN978-0-567-08866-6. Pristupljeno 20. 1. 2013. Not only did the fourth crusade further harden the resentments Greek-speaking Christians felt toward the Latin West, but it further weakened the empire of Constantinople, many say fatally so. After the restoration of Greek imperial rule the city survived as the capital of Byzantium for another two centuries, but it never fully recovered.
^William J. Duiker; Jackson J. Spielvogel (2010). The Essential World History. Cengage Learning. str. 386. ISBN978-0-495-90227-0. Pristupljeno 20. 1. 2013. Later they established themselves in the Anatolian peninsula at the expense of the Byzantine Empire. ... The Byzantines, however, had been severely weakened by the sack of Constantinople in the Fourth Crusade (in 1204) and the Western occupation of much of the empire for the next half century.
^Chronicles. Rockford Institute. 2005. Pristupljeno 20. 1. 2013. two-and-a-half centuries to recover from the Fourth Crusade before the Ottomans finally took Constantinople in 1453, ... They fatally wounded Byzantium, which was the main cause of its weakened condition when the Muslim onslaught came. Even on the eve of its final collapse, the precondition for any Western help was submission in Florence.
^Spinei, Victor. The Romanians and the Turkic Nomads North of the Danube Delta from the Tenth to the Mid-Thirteenth Century, Brill, 2009, ISBN978-9004175365
^Infantry Warfare in the Early Fourteenth Century: Discipline, Tactics, and Technology. Boydell & Brewer Ltd. str. 58.
^W.G. Clarence-Smith (2006). "Islam And The Abolition Of Slavery". Oxford University Press. p. 13. ISBN0-19-522151-6 — "Lands to the north of the Black Sea probably yielded the most slaves to the Ottomans from 1450. A compilation of estimates indicates that Crimean Tartars seized about 1,750,000 Ukrainians, Poles, and Russians from 1468 to 1694."
^Goldie, Mark; Wokler, Robert (2006). The Cambridge History of Eighteenth-Century Political Thought. Cambridge University Press. ISBN978-0-521-37422-4.
^Cassirer, Ernst (1979). The Philosophy of the Enlightenment. Princeton University Press. ISBN978-0-691-01963-5.
^"European Climate". World Book. World Book, Inc. Arhivirano s originala, 9. 11. 2006. Pristupljeno 16. 6. 2008.
^ abcde"Europe". Encyclopædia Britannica. 2007. Arhivirano s originala, 4. 12. 2007. Pristupljeno 10. 6. 2008. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "Encyclopædia Britannica" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
^Bryant, S., Thomas, C. and Bale, J. (1997), Nettle-feeding nymphalid butterflies: temperature, development and distribution. Ecological Entomology, 22: 390–398. doi:10.1046/j.1365-2311.1997.00082.x
^"Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 10. 3. 2013. Pristupljeno 10. 9. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
^Christoph Pan, Beate Sibylle Pfeil, Minderheitenrechte in Europa. Handbuch der europäischen Volksgruppen (2002). Living-Diversity.euArhivirano 20. 7. 2011. na Wayback Machine, English translation 2004.
^Dogan, Mattei (1998). "The Decline of Traditional Values in Western Europe". International Journal of Comparative Sociology. Sage. 39: 77–90. doi:10.1177/002071529803900106.CS1 održavanje: ref=harv (link)
.svg)
